Kada nam neugodne emocije postanu neprihvatljive?

Zašto suvremeni čovjek sve teže podnosi tugu, frustraciju, dosadu i razočaranje – i što se događa kada stalno pokušavamo osjećati samo ono ugodno?

Živimo u vremenu u kojem je mnogo toga postalo dostupno gotovo odmah Glad možemo riješiti narudžbom hrane. Dosadu možemo prekinuti jednim pokretom prsta. Neugodu možemo utišati sadržajem, kupnjom, društvenim mrežama, poslom, alkoholom, hranom, zabavom ili beskrajnim traženjem nečega što će nam popraviti raspoloženje. Upravo zato postajemo sve manje tolerantni na ono što je nekada bilo neizbježan dio života – čekanje, frustraciju, gubitak, dosadu, neizvjesnost, odbijanje, tugu i razočaranje.

U jednom stručnom tekstu ova je pojava opisana ovako:

„Suvremeni čovjek Zapada koji živi u civilizacijskim blagodatima što mu osiguravaju komfor, u zoni užitka, sve se više pomiče k infantilnom hedonizmu. S jedne strane, porasla je njegova osjetljivost na situacije koje izazivaju neugodne osjećaje, a s druge se smanjila osjetljivost na situacije koje izazivaju ugodne osjećaje. Prvo za posljedicu ima netrpeljivost prema neugodnim osjećajima, koji se shvaćaju kao nešto loše samo po sebi, te se, kao takvi, moraju izbjeći, a drugo sve teže izazivanje ugodnih osjećaja. To dovodi do neprestanog traženja novih podražaja (neofilija) koji bi u što kraćem roku trebali izazvati što ugodniji osjećaj. Velikim tehnološkim napretkom farmaceutske industrije i stvaranjem novih lijekova koji proizvode željena emocionalna stanja – izbjegavanje boli i neugodnih osjećaja ili izazivanje ugodnih osjećaja – suvremeni čovjek dobio je oruđe za izravno manipuliranje svojom osjećajnošću. Takav civilizacijski obrazac koji dovodi do smanjenja raspona emocionalnog reagiranja uzrokuje, kako ističe nobelovac Konrad Lorenz (Lorenz, 1974.), »toplinsku smrt osjećaja«, što dovodi do kulture ravnodušnosti ili »cool« kulture.“ (Zoran Milivojević, Emocije)

Neugodan osjećaj nije isto što i problem

Jedna od važnih stvari koje učimo u psihološkom radu jest razlikovati emocionalnu bol od opasnosti. Tuga nije nužno znak da nešto nije u redu s nama. Tjeskoba ne znači automatski da moramo pobjeći. Dosada ne znači da moramo odmah pronaći podražaj. Emocije su informacije. One nam nešto govore o nama, našim potrebama, vrijednostima, odnosima i onome što nam je važno. Problem nastaje kada počnemo vjerovati da svaka neugodna emocija mora odmah nestati.

„Samo želim da mi bude dobro.“

Na prvi pogled, to zvuči potpuno razumljivo. Ali postoji važna razlika između želje za dobrim životom i potrebe da se dobro osjećamo cijelo vrijeme.

Ako vlastito emocionalno stanje počnemo doživljavati kao nešto što moramo stalno regulirati prema principu „ovo mi se ne sviđa – makni“, možemo vrlo lako ući u začarani krug.

  • Osjetim tugu → pokušam je ukloniti.
  • Osjetim nervozu → pokušam je ukloniti.
  • Dosadno mi je → pronađem podražaj.
  • Osjećam se usamljeno → uzmem mobitel.
  • Razočarana sam → tražim nešto što će me oraspoložiti.
  • Ne mogu zaspati → posežem za nečim što će me „ugasiti“.

Kratkoročno – osjećaj se možda zaista promijeni, ali dugoročno možemo izgubiti nešto puno važnije: sposobnost da budemo sa sobom i kada nam nije ugodno.

Što se događa kada stalno bježimo od emocija?

Emocionalna otpornost ne nastaje tako da nikada ne doživljavamo neugodne emocije već kroz iskustvo: „Mogu ovo osjećati i preživjeti.“

Mogu biti tužna i ostati sa sobom.
Mogu biti frustrirana, a da ne odustanem.
Mogu biti nesigurna, a ipak napraviti korak.
Mogu biti razočarana i ne moram odmah pronaći zamjenu.
Mogu biti sama, a da ne moram odmah pobjeći od tog osjećaja.

Svaki put kada ostanemo uz neugodno iskustvo dovoljno dugo da ono prođe svojim prirodnim tijekom, učimo nešto važno: emocija je prolazna. Ne moramo svaku emociju riješiti. Ponekad je dovoljno – doživjeti je.

A što je s ugodnim emocijama?

Zanimljiv je i drugi dio priče. Ako stalno tražimo intenzivne podražaje – novu zabavu, novu kupnju, novu poruku, novi sadržaj, novi doživljaj – ono što nam je prije donosilo zadovoljstvo može s vremenom postati „premalo“. Mirna večer postane dosadna. Razgovor bez mobitela postane nedovoljno zanimljiv. Šetnja bez slušalica djeluje prazno. Odmor bez sadržaja postaje neugodan. Tada više ne tražimo samo zadovoljstvo. Tražimo stimulaciju.

Ne trebamo se vratiti životu bez ugode

Poanta nije u tome da odbacimo tehnologiju, zabavu, ugodu ili sve ono što nam suvremeni život omogućuje. Problem nije ugoda. Problem nastaje kada ugoda postane jedini prihvatljivi način postojanja.

Zdrava emocionalnost nije stalna sreća.

Ona je mogućnost da čovjek ima dovoljno širok prostor za cijeli spektar iskustava:

da se raduje, ali i tuguje.
da uživa, ali i čeka.
da bude motiviran, ali i umoran.
da voli, ali i bude povrijeđen.
da bude siguran, ali i tolerira neizvjesnost.

Emocionalna zrelost nije u tome da naučimo kako se uvijek osjećati dobro. Već u tome da naučimo: „Mogu se osjećati loše, a ipak biti dobro.“ I upravo u toj razlici počinje emocionalna otpornost.

Scroll to Top