Ljutimo se na klijente. Ljutimo se na posao. Ljutimo se na obveze. Ljutimo se na ljude koji od nas nešto traže. Postajemo nervozni, razdražljivi, lako planemo i imamo osjećaj da nas sve i svi opterećuju.
No što ako ljutnja, u našoj priči, nije primarna emocija? Što ako se ispod nje skriva nešto puno ranjivije? Možda sram.
Ljutnja kao zaštita od srama
Posljednjih nekoliko desetljeća istraživanja pokazuju da između srama i ljutnje postoji snažna povezanost. Psihologinja June Tangney i suradnici još su devedesetih godina pokazali da osobe koje su sklonije osjećaju srama češće doživljavaju razdražljivost, ljutnju, ogorčenost i tendenciju okrivljavanja drugih za vlastitu neugodu. Drugim riječima, kada je sram previše bolan da bismo ga osjetili, često ga pretvaramo u ljutnju.
Zašto to radimo?
Sram nas usmjerava prema nama samima. Ljutnja nas usmjerava prema van. Sram govori: „Nešto nije u redu sa mnom.“ Ljutnja govori: „Nešto nije u redu s tobom.“ I upravo zato je ljutnju često lakše osjećati.
Primjer iz poslovnog konteksta: Kada nas posao podsjeća na verziju sebe koju želimo zaboraviti
U radu s ljudima često susrećem situacije u kojima osoba osjeća otpor prema poslu, prema klijentima ili suradnicima, međutim nije to otpor prema poslu samom po sebi. Otpor se pojavljuje zato što je posao povezan s određenim razdobljem života. Možda je taj posao došao/nastao u vrijeme kada smo bili financijski očajni. Možda smo tada pristajali na odnose koji nisu bili dobri za nas. Možda smo živjeli život koji danas više ne želimo živjeti. Možda smo bili osoba kakva više ne želimo biti.
Iako je vanjska situacija danas drugačija, naš živčani sustav i dalje povezuje posao s tim identitetom. Svaki put kada sjednemo raditi, ne susrećemo samo zadatak. Susrećemo dio svoje prošlosti. Dio sebe koji još uvijek nismo u potpunosti prihvatili.
Problem nije prošlost. Problem je kad je ona neintegrirana.
U praksi često susrećem uvjerenje da će čovjek prošlost iscijeliti tako da je ostavi iza sebe. Evo samo nekih fraza ukorijenjenih u naš rječnik, a koje nas potiču na zaborav:
„Bilo, pa prošlo.“ „Kreni dalje.“ „Nemoj misliti na to.“
No psihološki procesi ne funkcioniraju na taj način. Ono što odbacujemo ne nestaje. Ono što odbacujemo ostaje u sjeni. Ako se sramimo verzije sebe koja je nekada donosila određene odluke, taj dio nas neće nestati samo zato što smo krenuli dalje. Naprotiv. Počet će se pojavljivati kroz: prokrastinaciju, razdražljivost, bezvoljnost, unutarnju kritiku, osjećaj da smo „zapeli“.
Često mislimo da imamo problem s motivacijom, a zapravo imamo problem s neprihvaćenim dijelom vlastite priče.
Kada je posao povezan s razdobljem života koje nas podsjeća na neuspjeh, poniženje, ovisnost, toksičan odnos ili vlastiti osjećaj izgubljenosti, lako dolazi do unutarnjeg konflikta. Jedan dio nas želi rasti. Drugi dio želi pobjeći od svega što podsjeća na prošlost. Rezultat je unutarnja napetost koju često doživljavamo kao ljutnju ili nervozu.
Istraživanja pokazuju da je upravo izbjegavanje srama jedan od važnih mehanizama koji povezuje sram s ljutnjom i drugim obrambenim reakcijama. Kada nam je neugodno osjećati sram, aktiviraju se strategije koje nas udaljavaju od njega – među njima i ljutnja.
Put prema slobodi nije odbacivanje, nego integracija
Integracija ne znači da opravdavamo sve što smo učinili i ne preuzimamo odgovornost. Ne znači uvijek ni da smo ponosni na sve svoje izbore ili da nam se sviđa svaka verzija nas samih.
Integracija znači da možemo pogledati tu verziju sebe i reći:
- „Da, to sam bila ja.“
- „Da, tada sam donosila takve odluke.“
- „Da, tada nisam znala bolje.“
- „Da, i dalje sam vrijedna ljubavi i poštovanja.“
Tek kada prestanemo ratovati sa svojom prošlošću, ona prestaje upravljati našom sadašnjošću.
Pitanje koje vrijedi postaviti
Ako te u posljednje vrijeme često prati nervoza, frustracija ili otpor prema poslu, zastani na trenutak i zapitaj se:
Jesam li zaista ljut/a na ono što radim?
Ili me ono što radim podsjeća na dio sebe kojeg još uvijek nisam prihvatio/la i naučio/la zagrliti?
Ponekad najveći izvor iscrpljenosti nije posao. Nego energija koju trošimo pokušavajući pobjeći od vlastite priče.
